Biblija ili Sveto pismo bila je uvijek knjiga sveta svim kršćanima. Iz nje su čitali Božju poruku, u njoj su otkrivali Božju volju za svoje vrijeme, za svoj život.
U Katoličkoj crkvi pobudio je novo i živo zanimanje za Bibliju osobito Drugi vatikanski koncil (1962. - 1965.). Temeljno mu je usmjerenje dao papa Ivan XXIII., a ono se može sažeti u riječ: “Povratak k izvorima!” Svakog se dana na Koncilu svečanim obredom ustoličavalo Evanđelje. Bio je to simbol da sam Krist po svojoj riječi predsjeda i svojim Duhom nadahnjuje rad Koncila. Među konačnim koncilskim konstitucijama jedna je od najistaknutijih, mučnim raspravama i dugim radom dorađena: konstitucija “Dei verbum - Božja Riječ” koju smatraju najdotjeranijim dokumentom ovog Koncila.
Uostalom, sav je posao Koncila bio usredotočen na to da Crkva uoči probleme naše suvremenosti i svoje zadaće u njoj pa da u svjetlu božanske objave potraži tome što bolja i što uspješnija rješenja. Tako je Sveto pismo - kao privilegirani dokument božanske objave - bio uistinu izvor inspiracija i norma Koncila. A to Sveto pismo treba da postane u što širim razmjerima i u pokoncilskoj obnovi Crkve u cjelini i u svim njezinim udovima: izvor inspiracije i norma mišljenja, djelovanja, života.
Možda je za kojega svog čitatelja Sveto pismo knjiga kao svaka druge, pod nekim vidom zanimljiva, pod drugim problematična - više knjiga prošlosti nego sadašnjosti, a još manje budućnosti. Vjernik može imati dojam da to sve već znade, da je to toliko puta već čuo (i prečuo). Nije samo jedan koji se u Bibliji pravo ne snalazi, teže je razumije, pogotovo ako se s njom susreće samo kroz kratka čitanja u crkvi koja slučajni dolaznik teže smješta u cjelinu Biblije.
No time već nekako postavljamo Bibliju kao problem; zauzimamo, dakle, neki obrambeni položaj; počinjemo apologetiku. A naše je najdublje uvjerenje - iako će uvijek biti biblijskih problema i problema oko Biblije - da Bibliju ne treba toliko braniti već se njom valja hraniti. Ona se čak zatvara pred onima koji joj pristupaju kao problemu, a otvara se onima koji u njoj traže životnu hranu. I ovdje bi se moglo reći: ,,Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne” (Lk 1,53).
Postavlja se stoga pitanje pravog pristupa Bibliji. Što je dakle Biblija ili Sveto pismo? Kako da joj se približimo, što u njoj da tražimo? Ne želimo nikome nametati stavove, samo pozivamo na zajedničko razmatranje činjenica. Ipak, odmah u početku nastojmo predusresti nesporazume. Neki bi htjeli odmah zaokruženu, a opet vrlo kratku i svima razumljivu informaciju. Opasno je da tko onda samo kod toga ostane. Drugi opet očekuju školski priručnik ali se brzo umore ako pođu tim putem.
U ovom napisu nemam namjere da podam neko zaokruženo znanje o Bibliji, a pogotovo ne želim poći putem školskog priručnika. Želim samo, na svoj način, dotaći neka - za me - značajnija pitanja o Bibliji. Ili još bolje, želim da stavimo Bibliju u središte svog zanimanja pa da o njoj započnemo razgovor koji nipošto ne kanimo ovdje završiti.
Prije svega, Biblija ili Sveto pismo zapravo nije jedna knjiga, to je zbirka knjiga. Ta se zbirka prelama u dva velika dijela: Stari i Novi zavjet. Trebalo bi se odmah zaustaviti na svim tim nazivima: Biblija - Sveto pismo - Stari i Novi zavjet. Mi te nazive općenito poznajemo, ali površinski. Ako ih raščlanimo, ulazimo u najdublji misterij Biblije, ulazimo u pitanje Božjega Saveza. No o tom poslije.
Svakako je značajno da se cijela ova zbirka svetih knjiga zapravo naziva “Knjiga”, s velikim slovom ili pod navodnicima, dakle - knjiga u najizvrsnijem smislu. To naime, prema svom grčkom nazivu, znači Biblija. Zanimljivo je porijeklo toga naziva: Biblija.
Biblos je bila stara fenička luka poviše današnjeg Beiruta, u današnjem Libanonu. Feničani su u starini bili poznati trgovci, ljudi pothvata, uspjeha, praktični. Njima dugujemo početke svog alfabeta. Oni su bili također glavni trgovački posrednici pisaćeg materijala i odatle je Biblos nađeno u grčkom ime knjizi: knjiga = HE BIBLOS. U Makabejskim knjigama prvi put čitamo da se zbirka hebrejskih svetih knjiga zove TA BIBLIA = KNJIŽICE, dakle u pluralu i deminutivno, od milja i poštovanja (2 Mak 12,9). To je preko latinskog prešlo u sve evropske jezike u singularu. Biblija je dakle ostvarenje pojma knjige, osmišljenje književnosti uopće. Nije jedna od knjiga, obična knjiga, već Knjiga nad knjigama.
Do istog nas rezultata dovodi i ispitivanje naziva Sveto pismo, ili još češće - u samoj Bibliji - Pismo (grčki HE GRAFE). Biblija je po tom osmišljenje pismenosti uopće, jedinstveno ,,Pismo” - “sveto” pismo. I upravo taj atribut ,,sveto”, kako ćemo zamalo vidjeti, izražava ovu jedinstvenost Biblije i kao Knjige i kao Pisma.
Cijela se zbirka svetih knjiga, Biblija, prelama - rekosmo - u dva glavna dijela: Stari i Novi zavjet. Ne možemo uvesti u značenje ovog naziva a da ne uđemo u središnje pitanje: koji je glavni sadržaj ove knjige i njezin glavni cilj. Zasada samo spominjemo da je prijelomni događaj koji dijeli i povijest svijeta, pa zato i ovu zbirku knjiga na dva dijela: utjelovljenje Sina Božjega, Gospodina našega Isusa Krista. U tom smislu Stari zavjet predstavlja povijesno vrijeme priprave i očekivanja konačne epohe čovječanstva - vremena Isusa Krista. Dosljedno, knjige Starog zavjeta su one koje su u tom vremenu nastale te u određenom smislu pripravljaju i pothranjuju iščekivanje velikog vremena Kristova. To pak Kristovo vrijeme - i knjige koje o njem kao aktualnom rade - zove se Novi zavjet. Čovječanstvo dakle sada živi u Novom zavjetu, ili - kako bi bolje bilo reći - u novom Savezu s Bogom. O tom će još biti govora jer zasijeca u srce misterija Biblije. Upravo je po tom Biblija, kraj raznovrsnosti i raznovremenosti svojih sastavnih dijelova, ipak - jedna knjiga.
Bibliju možemo promatrati apstraktno, to jest samu za se - odvojeno od povijesnih prilika u kojima je nastala i od ljudi kojima je upućena, neovisno od naroda u kojemu je i za koji je napisana. Ali je možemo i zapravo moramo promatrati konkretno, to jest ukoliko je knjiga jednog sasvim određenog naroda, jasno određene zajednice ljudi. Tu opet možemo da je promatramo suženo, to jest samo kao knjigu negdašnjeg i današnjeg hebrejskog naroda, Izraela, ili rašireno, kao što stvarno i jest: ona je knjiga jednim dijelom zajednička i Hebrejima i kršćanima (Stari zavjet), a s druge strane pripada svim ljudima - i zajednicama i pojedincima - koji vjeruju u Isusa Krista (Stari i Novi zavjet).
Postoji još šira mogućnost pristupa Bibliji. Ona je doduše sveta i normativna za jedan veliki dio čovječanstva, i to i danas. No već samim tim ona ulazi u opću književnost i pripada kao duhovno blago cijelom čovječanstvu jer je u njem rođena. Stoga se bez nje - u velikoj zajednici svijeta - ne mogu razumjeti oni koji su u njoj tražili i traže (evo, već barem 2500 godina) nadahnuće života i djelovanja i koji su, upravo njom nadahnuti, pridunijeli sveukupnoj riznici dobara čovječanstva.
Biblija je vrlo zanimljivo književno djelo. Ona je zanimljiva čak i bez obzira na njezin sveti sadržaj: i po svom postanku i po svom prenošenju, a osobito po svom književnom sadržaju. Već smo rekli da je Biblija zapravo zbirka knjiga. Ona je ujedno primjer najrazličitijih književnih oblika. Ponajprije, razlikujemo u Bibliji tri glavna biblijska oblika: povijesne, mudroljubne ili sapijencijalne te proročke knjige. Unutar te razdiobe u Bibliji nalazimo klasične primjere za pojedine književne oblike: povijesti, povjestice, poslovice, aforizme, psalme - tako tipične za biblijsko pjesništvo - proročanstva. Spomenimo još tzv. evanđeoske parabole ili prispodobe, koje se pod književnim vidom mogu smatrati Isusov doprinos svjetskoj književnosti.
Glede vremenskog raspona u koji treba staviti postanak i rođenje ove zbirke, možemo reći: Biblija se rodila nekako između 2000 godina prije Krista do 100 godina po Kristu, tj. između Abrahamova i Kristova vremena. Definitivni oblik prvih knjiga treba valjda ipak pomaknuti bliže nama, od godine 600 prije Krista na niže.
Različite knjige Biblije napisaše različiti autori ali uvijek tako da je svoj neotuđiv udio u tom odigrala i zajednica u kojoj i za koju su pisane. Zato je pitanje autorstva pojedinih knjiga Svetog pisma uvijek dosta složeno. Biblija je, prema tome, u isto vrijeme plod pojedinih pisaca, povjesničara, pjesnika, proroka, ali također i knjiga narodna. I k tome, po uvjerenju samog naroda koji ju je kao najdraže blago čuvao, Bibliji je suautor sâm Bog, ona je također Božja knjiga, Božja riječ, Božja poruka.
Tu želimo pripomenuti nešto važno i značajno. Biblija je nastala u sasvim određenoj geografskoj, povijesnoj i kulturnoj sredini. Nastala je u hebrejskom narodu, Izraelu, koji je uvijek sačuvao temeljne značajke svog prvotnog nomadskog porijekla. Stoga u Bibliji nalazimo vrlo razvijen osjećaj za prirodu, za pleme, za narod. Taj je narod - Hebreji, Izraelci, Židovi - naselio jedan uski pojas zemlje, Palestinu. Ona je bila na mostu dviju velikih civilizacija Starog i Srednjeg Istoka, između Mezopotamije i Egipta gdje je bila živa izmjena ne samo trgovine i civilizacije nego i svega kulturnog blaga čovječanstva. Stoga Biblija u neku ruku sintetizira ono ponajbolje što nam u baštinu ostaviše stvaratelji našeg sadašnjeg svijeta. Pogotovo, kad se - zaslugom legendarne Sedamdesetorice, a pogotovo djelom Kristovih apostola - ucijepila, da ga oplodi, u grčko-rimski svijet Tako je ona ušla u temelje naše europske, zapadnjačke civilizacije.
Kad već govorimo o vremenu postanka Biblije, možemo reći da je ona u prvim svojim stranicama starija od sebe. Prva tri poglavlja, štoviše prvih jedanaest poglavlja prve knjige Svetog Pisma (Knjiga Postanka) prenose nam prastaru sliku svijeta i u njoj nam pružaju najstariju teologiju povijesti kozmosa i čovječanstva. Taj nas prikaz, po svom vanjskom obliku, može i zbuniti jer je određen načinom shvaćanja kako si je predstavljao početke svijeta i čovječanstva čovjek davnih vremena. No u tom vanjskom okviru te nam stranice Biblije pružaju pouzdan nauk o Bogu Stvoritelju, o svijetu kao Božjem stvorenju, o čovjeku koji je “slika i prilika” Božja. Taj je čovjek u isto vrijeme i Božji stvor, ali ga Bog pozivlje i osposobljuje da zajedno s njim bude gospodar svijeta te produžuje, kao sustvaratelj s Bogom, Božje stvaranje.
Bilo bi promašeno, u vezi s vanjskim oblikom te poruke, pokretati pitanje o navodnom sukobu između suvremene znanosti i Biblije. Dakako, tumačenje Biblije treba da ozbiljno uzme u obzir sigurne podatke znanosti, ali njezina poruka o njima ne ovisi, premašuje ih. Tu valja istaknuti temeljno načelo za razumijevanje Biblije: Bog se u svojoj poruci - s obzirom na njezin vanjski oblik - prilagodio čovjeku, tu poruku upućuje na čovjeku blizak i razumljiv način. Očito dakle treba razlikovati sadržaj poruke i njezin vanjski oblik.
Ostanimo još u književnoj procjeni Biblije. I bez obzira na njezin sveti značaj, može se reći da joj nema para u svjetskoj književnosti. Nema knjige koja u takvu rasponu, a opet na tako jednostavan, priprost način obuhvaća svu čovjekovu egzistenciju, i čovjeka kao pojedinca i čovjeka kao društveno biće. Tu su u igri i pojedinci i narodi, priroda i povijest, rođenja i smrti, ljubav i zloba, rat i mir, porazi i pobjede, radosti i nade, posvemašnje klonulosti i tragedije, neočekivani obrati i novi pothvati. Budući da je nastala na mostu naroda i civilizacija, ona nam prenosi, rekosmo, u nekoj sintezi pradavna iskustva čovječanstva. U Bibliji su oslikani tipovi naših stradanja i dostignuća u tolikoj mjeri da je ona vječno svjež izvor, te kroz povijest napaja uvijek nova nadahnuća svih umjetnika kista i dlijeta, riječi i muzike.
Tu bismo mogli otpočeti novu temu o značenju Biblije za našu osobito europsku ili zapadnjačku kulturu i civilizaciju koja često zaboravi koliko toga duguje Bibliji. No, pustimo po strani to razmatranje koje nužno mora spomenuti Dantea, Michelangela, Rembranta, Radovana, Marulića... Takva razmatranja o Bibliji kao priručniku umjetničkih inspiracija nisu suvišna i gotovo su neiscrpiva, ali samo izdaleka i nebitno opravdavaju naš zanos za Bibliju.
Sve što smo do sada rekli, važno je i značajno. No glavna je odlika Biblije u tom, i u tom nadasve premašuje sve druge knjige svijeta: ona je živi svjedok o prisutnosti religioznoga u čovječanstvu. Još više, ona posred čovječanstva njeguje živu svijest o Bogu koji je snažno doživljen i ljubljen, u čovjekovoj povijesti prisutan i djelatan - Spasitelj. U tom smislu Biblija je “odnosna” knjiga: svjedoči o religiji kao živu odnosu čovjeka s Bogom. Čovjek se u njoj ne doživljava zatvorenim u svoj bespomoći “Ego - Ja”, usredotočenim na svoju krhku bezsadržajnost. Čovjekovo biće se otvara perspektivama Božje sadržajnosti i beskonačnosti. Bog ga poziva da s njim zaživi prijateljski i drugarski, pa stoga u bratstvu sa svim ljudima koji su - zajedno sa mnom - sinovi i prijatelji Božji.
Takvo promatranje Biblije očito premašuje dosadašnje okvire. Mi smo je dosada ipak pretežno sudili apstraktno, kao knjigu u sebi, kao opće dobro čovječanstva. I takav pristup Bibliji već obogaćuje. No, takvo apstraktno promatranje Biblije nije cjelovito. Treba da je promatramo i sudimo u svoj njezinoj konkretnosti.
Biblija nije knjiga preživjela, knjiga prošlosti. Ona nije ostavljena samo povjesničarima književnosti i umjetnosti ili istraživačima i sladokuscima sveopće ljudske misli. Biblija je knjiga i danas aktuelna, knjiga sveta - tj. autoritativna i normativna - za jedan velik dio čovječanstva koji joj se klanja i koji je prihvaća kao knjigu Božju. Nekoć je nastala u sasvim određenom religioznom okolišu, u hebrejskom narodu. Potom je prešla (ne oduzeta Hebrejima) u baštinu novog Izraela Božjeg, kršćana. Tako ona i danas kruži od ruke do ruke, od duše k duši, od srca k srcu. Ona i danas hrani i napaja svojom religioznom sadržinom. Ona je dakle i danas knjiga živog naroda koji u njoj i danas čita poruku Božju i s njom postupa kao svetom i svetinjom.
Istom ako joj tako pristupimo, možemo je pravo razumjeti. Jer, više no ijedna druga ljudska knjiga, Biblija posjeduje ovo temeljno svojstvo: ona je “svojina”, ona je baština! Biblija nije knjiga sama za sebe niti je tek neko “sveopće dobro”. Ona je sveta baština posve određene zajednice ljudi koji sebe smatraju Božjim narodom, Božjim pukom. Smatraju se Božjim narodom ne na temelju neke iluzije nego na temelju povijesne činjenice koja se zove Savez ili Zavjet s Bogom. Taj je Savez s Bogom dugo pripravljan dok nije svečano uspostavljen pod Sinajem i konačno zapečaćen po Isusovoj žrtvenoj smrti na križu. No razgovor o tom ostavljamo za jedan drugi susret.
Zasada želimo istaći samo ovo: svaku knjigu, da bismo je pravo razumjeli, treba ambijentirati, treba je staviti u odnos s njezinim okolišem u kojemu je nastala. Knjiga je uvijek više ili manje odraz određene sredine. Ona nije samo plod jednoga pisca, u njoj ima i društvo nezaobilazivo značenje. Stoga se govori o socijalnom značenju knjige. Takva je i Biblija. Više no ijedna druga knjiga, Biblija se ne može razumjeti bez živoga odnosa sa svojim narodom u kojemu je i za koji je napisana. A to je Božji narod Staroga i Novoga zavjeta što danas kraće zovemo Crkva. Stoga je “crkvenost” bitna značajka Biblije. Crkva Bibliju posjeduje kao svoju knjigu: u njoj je i za nju je nastala, ona ju je u baštinu primila, po njoj je ustanovljena, po njoj se oblikuje. Stoga se Biblija jedino u naručju Crkve pravo shvaća i razumije.
Crkva smatra Bibliju Božjom knjigom, Božjom porukom, Božjom riječju. Biblija je napisana pod izuzetnim Božjim zahvatom, snagom Božjega Duha “koji je govorio po prorocima”. Taj se Božji zahvat naziva inspiracija ili nadahnuće. Najljepši stavak o tom čitamo u samom Svetom pismu, u drugoj poslanici Timoteju (3,16): “Sve je Pismo bogoduho”, to jest Duhom Božjim nadahnuto.
Treba spomenuti da su ljudi oduvijek u svakom umotvoru, u svakom umjetničkom djelu gledali na neki način odsjev i odraz Božjega uma. Knjiga, osobito umjetnička, smatrana je Božjim darom. Njezin “poietes” (kako su to zvali Grci) ili “poëta” latinski - to jest autor, tvorac knjige - smatrao se inspiriranim, “bogoduhim”, a njegovo djelo bogodanim. Kada govorimo o inspiraciji ili nadahnuću Biblije, onda želimo reći da je Bog bio osobito prisutan i djelatan u nastanku svetih knjiga. Uz njihove ljudske autore, on je njihov prvi autor.
Odakle to Crkva vjeruje? Odatle što su takvom smatrali Bibliju oni koji su Crkvi - u sili Božjih djela - bili učitelji: Krist i apostoli. Osobito Isus Krist, Sin Božji, njezin Tvorac i jedinstveni Učitelj kojemu je Otac silnim djelima, a osobito uskrsnućem posvjedočio i potvrdio svaku riječ i djelo, kako to zbori sv. Petar na prve Duhove (Djela 2,22 i 32). Isus Krist se sam pozivao na Sveto pismo kao na Božju riječ za koju jamči Duh Sveti, Duh istine. Zar nije David - reče on - govorio o Duhu (Mt 22,43)? Uostalom, Crkva je osvjedočena da je i ona od samog Krista primila Duha. Bog joj je to posvjedočio silnim djelima koja se i u njoj događaju. I zato je svijesna da i sama u Duhu Svetom može prepoznati Duha u svetim knjigama i prosuditi koje su knjige Božjim Duhom napisane, inspirirane. U tom smislu piše Pavao: “Cijelo je Pismo THEOPNEUSTOS, = to jest Bogom je nadahnuto i Boga “diše” (2 Tim 3,16).”
Vratimo se još jednom na glavno svojstvo Biblije: ona je knjiga Božjeg naroda, naroda koji se na temelju povijesnih Božjih zahvata - osobito u Isusu Kristu - smatra pozvanim i odabranim da uđe u savezništvo s Bogom, nekoć u Stari, danas u Novi Savez. Očito je da taj “narod” premašuje pojam naroda u zemaljskom smislu: on je zapravo narod budućnosti, sabran od svih naroda na zemlji, da bude konačno nebeski narod.
I upravo je Biblija jedan od faktora koji su taj narod ne samo informirali (upućivali) nego baš formirali (oblikovali). Književnost jednog naroda, uopće, nije samo njegova posljedica nego je i njegov uzrok, ili barem jedan od uzroka: knjiga u narodu nastaje kao oblikovanje narodne svijesti i kao njezin prenosnik. To je osobito vidljivo u Bibliji s obzirom na njezin “narod”. Značajno je to što nijedan drugi narod nema tako sigurno zajamčenih svojih početaka kao baš hebrejski narod, na koji se - baštinom u Duhu - nadovezuje kršćanstvo. U tom neotuđivu ulogu igra Biblija. Ona je doduše kao spis istom kasnije napisana, ali joj počeci sežu u sama usta Abrahamova. Bio je on neusporediv pojedinac, zamislimo ga kao šeika. On je jednog dana “susreo” Boga. Bog je ušao kao Gospodar i Prijatelj u njegov život. To iskustvo on nije mogao zamijeniti ni s jednim drugim nego ga je ocijenio kao susret s Bogom živim. U tom je susretu postao punosvijestan svog poziva, Božjeg poziva da bude otac velikog naroda. Iz njegovih je to usta čuo njegov sin, iz sinovih unuk, praunuk. Abrahamovo se iskustvo množilo novim iskustvima - “s koljena na koljeno” - dok to iskustvo Abrahamovo, pa novim iskustvima obogaćeno te potvrđeno i umnoženo, nije ušlo u knjigu - u Bibliju - u kojoj je ovjekovječeno. I tako je ta sveta “Knjiga”, Biblija, u isto vrijeme i informirala, upućivala je nove generacije te ih je formirala, oblikovala kao Narod Abrahamov, Izakov, Jakovljev - Narod Božji u kojemu se pripravljao put velikom Spasitelju čovječanstva, Isusu Kristu. Nakon Isusa Krista “Knjiga” je nastavljena kao “Novi zavjet” u novom Narodu Božjem, u novom Izraelu, u Crkvi Kristovoj. Taj u isto vrijeme informativni i formativni značaj Biblije promotrimo u nekoliko primjera.
Kad se Mojsiju objavio Bog na Sinaju da ga opunomoći za vođu i izbavitelja svog Naroda, predstavlja mu se: “Ja sam Bog Abrahama, Izaka, Jakova - Bog otaca vaših” (Knjiga izlaska 3,6). Kad je kasnije Mojsije sišao sa Sinaja da u ime Božje s narodom sklopi Savez, “dade napisati sve riječi Božje”. Tako “svitak Saveza” uđe kao materijal Saveza u sam obred koji je udario ime i vremenu i cijeloj zbirci Starog saveza (Knjiga izlaska 24,1-8). Kad je poslije Božji narod izgibao u prisilnom raseljenju u Babilonu, kamo ga je deportirao osvajač Nabukodonozor, Jeremija im upućuje svoje pismo, među njima se širi kao tajni spis, njegova knjiga ih u isto vrijeme podsjeća na “velika djela Božja” u staroj njihovoj povijesti i osigurava da će Bog opet “ustati” silan i jak da ih izbavi. Tako je Božji narod, održan i podržan po prorocima i svetim knjigama, ostao vjeran Bogu. Kroz povijest su intervenirali i Izaija, Ezekiel, Daniel, Ezra. Svi su oni, jer su djelovali u sili Božjoj, govorili u Božje ime a narod ih je takvima i prihvaćao jer je očito “Bog bio s njima” potvrđujući svojom silom, čudesima, njihove riječi.
Samo podsjetimo na to kako je usko povezana uspostava i razvoj Crkve sa svetim spisima Novoga zavjeta. Istina, kamen ugaoni, tvorni uzrok Crkve je Krist po propovijedanju njegovih apostola (npr. 1 Kor 3,11). Ali, da Isus Krist - njegova osoba, njegovo djelo, njegova poruka, njegovi darovi - postane prisutan u Crkvi, sigurno na sasvim izuzetan način pridoniješe i napisana evanđelja i ostali apostolski spisi, osobito Pavlovi. Pavao je pisao sasvim konkretnim crkvenim zajednicama u Korintu, Solunu, Rimu, Efezu. Tako ih je “gradio” ne samo usmenim propovijedanjem nego i vlastitom i pisanom propovijeđu. Informirajući ih o Kristu - odgovarajući na njihove konkretne probleme u vezi sa sudarom kršćanstva s postojećim poganstvom - on ih je ujedno formirao kao kršćane, kao Crkvu.
I dok promatramo taj uski vez između svetih knjiga i Božjeg naroda - između Biblije i Crkve - ne zaboravimo istaknuti: Biblija nije nastala kao neka ideološka knjiga, kao obična zbirka istina, misli, pouka - sama zbog sebe. Ona se od svojih početaka srasla s narodom u kojemu i za koji je napisana. I zato se ni u jednu drugu knjigu svijeta nije slilo toliko srca, ljubavi, voljenja kao u njoj.
Ona je sudbinski povezana s narodom, a narod je sudbinski povezan s Biblijom. I oni koji su je pisali i oni koji su je prvi čitali; i oni koji su je prvi preveli i oni koji su je kroz stoljeća i tisućljeća prevodili - do danas već u tisuću i više jezika i oni koji su je prenosili od koljena do koljena - svaki je u nju unio nešto svog srca, svoje ljubavi, svog voljenja. Kadili su je i ljubili, čitajući je na svetim sastancima. Zlatom su je pisali a u srebro ukoričili. Po njoj su živjeli i za nju umirali, na nju su - puni vječnih nada - smireni mrtvu glavu naslanjali. To je ono pravo odličje Biblije: ona je knjiga srca. I to baš, ako stvar do kraja domislimo, knjiga Srca Božjega srcu čovjekovu. Biblija je knjiga voljena. I ne može se pravo razumjeti nego tek kad je zavolimo.
Ponovimo sada još jednom činjenicu da je Crkva te svete spise Biblije smatrala rječju Božjom. Pripisivala ih je na poseban način Bogu, ne tajeći dakako da su u njoj sudjelovali s Bogom i ljudski autori, svetopisci. Stoga je u Bibliji uvijek osluškivala pozive Duha Svetoga, čitala je iz nje volju Božju. Odatle nam je nadasve očito koliko onda Biblija premašuje sve druge knjige, štoviše svu književnost svijeta. Ne samo da bez nje ne možemo pravo razumjeti svoju, osobito europsku kulturu i civilizaciju, bez nje ne možemo ni razumjeti ni osmisliti ni ostvariti sami sebe. Biblija je stoga knjiga naša, nama napisana. Dakako, ona to nije svakomu na isti način. Svojemu je strancu napisana kao poziv, a nama, svojim poklonicima napisana je kao “knjiga života”, kao priručnik životne mudrosti, putokaz k vječnoj sreći.
Možda ćete mi prigovoriti da sam vješto izbjegao pitanje biblijskih problema. Nisam ih htio izbjeći nego - prvenstveno sam u ovom napisu bio zabavljen kako da s vama ostvarim prvi susret s Biblijom.
U vezi s biblijskim problemima želim istaći samo jedno. Za kršćanstvo je bitna vjera u utjelovljenje Sina Božjega, Gospodina našega Isusa Krista. Još prije, po Bibliji, religija je prije silazna nego uzlazna. Što želim time reći? Evo, za mnoge je religija tek mozgovno uspinjanje od stvorenoga k Nestvorenome, od uvjetovanoga k Neuvjetovanome, od relativnoga k Apsolutnome, od nas “ubogih” k Bogu. Mnogi tek tako - uzlazno - vrednuju i kršćanstvo te ga tako svode na neku naravnu, samo čovjekovu religiju, koja ide - od čovjeka k Bogu.
No kršćanstvo je prvenstveno silazna religija, ili od Boga k čovjeku. Po Bibliji, Bog se sagnuo k čovjeku, zaigrao je u njegovoj povijesti. Prišao je k njemu kao njegov Tvorac, Suradnik, Ostvaritelj i Cilj. Djelima se očitovao prisutnim u ljudskoj povijesti, bliskim našim sudbinama. No još više! Bog je u svom Sinu utjelovljenomu, u Isusu Kristu, čudesno iznenadio čovjeka. Sišao je k nama i postao naš Emanuel, to jesi “Sa-nama-bog” kako ga je prorokovao prorok Izaija (Iz 7,14 = Mt 1,23).
I baš to što Grcima bijaše ludost a Židovima sablazan da naime Bog postade čovjekom, nama - njegovim spašenicima - to je Mudrost po kojoj se spašavamo - (1 Kor 1,23-24). A Bog uvijek sebi dosljedno djeluje i njegov postupak, uvijek inkarnacijski, nerijetko ostavlja čovjeka u zabuni. Tako biva i u Svetom pismu. I to Bog često nastupa, za nas, odveć ljudski, a premalo božanski. Često se prilagođuje čovjekovoj sporosti, čak i otporu i laganom - Božjom pedagogijom - privodi da se konačno Bog i čovjek shvate i prihvate te u suradnji ostvare Božji svijet. To nas uvodi ne samo u shvaćanje Pisma nego i u shvaćanje Boga kakav on u sebi jest. A tim bi bio dan i opći teološki odgovor na sve, možemo reći, probleme Svetog pisma.
Mogu se dakle, dok čitamo Bibliju, javiti različiti problemi. Treba ih uzeti ozbiljno i svi se mogu riješiti. Često je potrebno biti strpljiv, katkada ih i zaobići pa se pozabaviti onim što nam je neposrednije i jasnije. Treba da se znamo savjetovati s drugima, upućenijima. A osobito valja molitvom potražiti Božje prosvjetljenje.
No uvijek ostaje temeljno ovo načelo: ključ je Biblije Isus Krist. Po Otkrivenju, on je Jaganjac koji otvara zapečaćenu knjigu. I kao što Isus Krist bijaše Sin Božji u ljudskom tijelu, tako je Sveto pismo Božja riječ u ljuski ljudske riječi. U Svetom pismu uvijek imamo posla s vječnim Bogom koji je stupio u našu prolaznost, s nedohvatljivim koji nam je progovorio ljudskim jezikom. Bog je naime u ljuski ljudske riječi - koja je uvjetovana vremenom i prostorom u kojemu je po prvi puta zazvonila - upravio čovječanstvu svoju vječno važnu i neprolaznu riječ i poruku. Treba dakle pripaziti da nam riječ u Pismu ne bude “sablazan” nego most k Božjoj riječi. Svakoj se knjizi uostalom, da bismo je razumjeli, treba priudesiti. Svaka knjiga zahtijeva inteligentna čitatelja da bi se njom mogao okoristiti. Tako i Crkva i njezin vjernik umije u Pismu čitati Božju riječ u kontingentnosti ljudske. I tu vrijedi Isusova riječ “Nebo će i zemlja proći, ali moje riječi neće proći” (Lk 21,23). Kao i ona druga u Izaiji (40,8): “Riječ Boga našega ostaje dovijeka.”
Bio bi sada red da prijeđemo na sam sadržaj Biblije da u njoj potražimo i prepoznamo riječ i poruku Božju. I tomu ćemo se posvetiti, ali jednom drugom zgodom. Uostalom, razgovor o Bibliji tek smo otpočeli.
Ipak, na kraju želim još jednom posvijestiti ovo: mi katolici Bibliju čitamo, kako se kaže, u naručju Crkve. To slijedi iz svega što smo rekli o Bibliji kao “knjizi Božjega naroda”. I što iz toga slijedi? Evo, prvo: ako tko nije u Crkvi, ako tko nije u zajednici Božjega naroda kojemu je Biblija “svoja”, jedva će pravo Bibliju shvatiti i s prave joj strane pristupiti. Drugo, ako je netko u Crkvi, još uvijek ne slijedi da pravo razumije Bibliju, da se njome pravo služi. Biblija je zapravo toplomjer koliko si u Crkvi, a ujedno je putokaz kako ćešbolje zaživjeti kao kršćanin u svojoj Crkvi.
U svakom slučaju, Biblija je i danas, kako smo toliko puta istakli, knjiga informativna i formativna. Što se više njom nadahnjujemo, što je bolje poznajemo, to smo bolje obaviješteni o Bogu i njegovoj poruci, to bolje poznajemo Božju volju, to nam je jasniji put kojim ćemo se u punini ostvariti kao Božji ljudi. No, nije dosta biti informiran, treba živjeti po Bibliji, Biblija treba da oblikuje naš način mišljenja, osjećanja, prosuđivanja, djelovanja.
U tom smislu treba da se uključimo u biblijski pokret koji je tako živnuo u ovo naše vrijeme. Što je Crkva bila vjernija Bogu, što je bila svijesnija sebe, u sebi životnija, to je više živjela iz Biblije i za Bibliju. Stoga se upravo i Crkva na Drugom vatikanskom koncilu osjetila ponukanom da u temelje svoje velike obnove krajem drugog tisućljeća Kristova ugradi konstituciju o božanskoj objavi “Dei verbum - Božju riječ”.
Taj obnovni posao ni izdaleka nije završen, on još uvijek traje i predstavlja uvijek nov izazov svakomu kršćaninu i svakoj kršćanskoj zajednici. Tako možemo, u dobru smislu, na svoje vrijeme primijeniti riječi što ih čitamo kod proroka Amosa: “Evo, dolaze dani... kad ću poslati glad na zemlju, ne glad kruha ni žed vode, većslušanja riječi Gospodnje” (Amos 8,11).
Završimo ovaj svoj razgovor o Bibliji, nadahnuti stranicom koju je u svojoj knjižici Što je Biblija? napisao francuski akademik Daniel Rops (†1965) pod naslovom: “Čovjek Biblije”.
U Bibliji - na mnogim stranicama - izdiže se ideal čovjeka koji se nadahnjuje Biblijom, živi od Božje riječi i za Božju riječ. To je “čovjek Božji”, onakav kakva je Bog zamislio i stvorio pa ga - kroz Bibliju - poučava kako da se kao takav, kao čovjek Božji ostvari.
Taj “čovjek Božji” - mi ga ovdje zovemo “biblijski čovjek” - živi kao prijatelj i suradnik Božji.
U Božjim očima čita i razumije sebe i sve oko sebe. Ne smatra se posljetkom slijepe igre ni proizvodom demonskih sila... dakle, ni slučajan ni zlobno bačen u život. On znade da je pozvanik Božji, suradnik i suostvaritelj božanskog plana. Znade da je pred Bogom vrijedan i to mu je izvor vrijednosti - jer je djelo Božje stvoriteljske i otkupiteljske ljubavi, procijenjen cijenom krvi Sina Božjega. Znade da ima svoj početak i svoj svršetak - i Alfa i Omega - u Bogu. Osjeća se uzvanikom na obiteljsku gozbu s Bogom Ocem po Sinu u Duhu Svetomu. Znade da nije ničim determiniran, pa ni samim Božjim odlukama, nego je pozvan da slobodno - ali razumno - zaigra u Božjem planu u kom surađujući sam sebe ostvaruje.
Takav je čovjek poduzetan. Znade naime da ima svoj udio u svijetu i svemiru i da u Bogu sve može. On moli i radi. Moli jer slavljenje Boga ne smatra besposličarenjem nego svojim prvim poslom, čašću i vlastitim obogaćenjem. Radi jer u radu produžuje molitvu ukoliko potpomaže izgradnju boljeg svijeta i sreću svojih bližnjih te i tako slavi Boga.
Biblijski čovjek vjeruje u bolji svijet te na tom surađuje, prvenstveno poboljšavajući sebe i pružajući svima osobito najbližima, svu svoju velikodušnu i zaposlenu suradnju da budu i oni bolji. Ipak, konačne svoje nade u novi i dobar svijet ne stavlja tek u ovozemne granice jer je od Boga informiran da je ovdje njegovo samo prolazno obitavalište i radilište, a ondje - vječna domovina. To ne smanjuje nego samo pojačava njegovu inicijativnost i aktivnost na ovom svijetu jer znade da istom ovdje gradeći Božje kraljevstvo stiče pravo da mu zauvijek bude građaninom.
I dok tako Biblija pojačava njegovu individualnu svijest, aktivnost i odgovornost, ona mu posviješćuje i to da je član naroda. Stavlja ga tako u bitne odnose s ostalim suvjernicima, sugrađanima, suljudima. Znade da istom sudjelujući sa svima na dobru, istini, pravdi, miru, sveopćem bratstvu i razumijevanju ostvaruje i svoj poziv i samoga sebe. Dok mu, dakle, Biblija omogućuje da bude snažan, aktivan, odgovoran i izgrađen individuum, odgaja ga također da bude zajedničar u društvu i Crkvi. To mu daje posebnu snagu i jakost jer nije osamljen.
Na taj način Biblija, u isto vrijeme dok pobožanstvenjuje čovjeka, ujedno ga i očovječuje. To nam tako dobro posviješćuje naše, staroslavensko Vjerovanje kada ispovijedamo utjelovljenje Sina Božjega riječima: „I vačloveči se - učovječi se - postade čovjekom.” Doista, učovječenje Boga postaje zakonom punog počovječenja svakoga čovjeka. Tako nastaje - u Bibliji zasnovan - novi, bolji, Božji svijet.
Biblija je najčitanija i najviše prevođena knjiga koju je dao stvaralački genij čovječanstva. Za kršćane - katolike, pravoslavne i protestante - ona je sveta, inspirativna i kanonska knjiga. Za svakog čovjeka Biblija je istovremeno zbirka povijesnih isprava i književno djelo izvorne i neprolazne vrijednosti. Ona pripada zajedničkoj kulturi čovječanstva.
Jure Kaštelan
Samo je Biblija vječno mlada, kao planinski potok koji teče tisuće godina... Čovjek koji će pisati za tisuću godina već je u zakašnjenju prema njoj. To nije knjiga prošlosti, to je ogledalo koje nam odrazuje sliku budućih vremena... ona je osobno pismo koje je Bog upravio svakome od nas.
Julien Green
Sveto pismo tvori jednu jedinstvenu knjigu, a ta knjiga jest - Krist. Jer cijelo Pismo govori o Kristu i svoje dovršenje nalazi u Njemu.
Hugo od sv. Viktora
Enter search terms or a module, class or function name.